Буди одговоран...
према духу и телу!
Театрић Музеја - сваке суботе у 11 сати
Археолошка конференција
„Словени и њихови суседи у 1. миленијуму н.е.“
Платформа еМУЗЕЈ

Svetlosni i zvučni objekti Nikole Macure u Muzeju Vojvodine

.

Na Koloniji Muzeja Vojvodine održanoj 2014. godine učestvovalo je četvoro vajara, od kojih je jedan dugogodišnji saradnik naše institucije – Nikola Macura. Ovih dana je trebao da ima veliku izložbu u našem muzeju, kao uvertiru za doktorski rad čija odbrana je zakazana za ovu godinu. I izložba i doktorat se bave odnosom skulpture i zvuka. Ta izložba je trebala da bude kruna jedne faze njegovog stvaralaštva, kojom je on počeo da se bavi još na našoj koloniji. Nadamo se da će je realizovati kad se vanredno stanje završi i muzeji otvore za posetioce.

U Zbirci savremene umetnosti Muzeja Vojvodine čuva se Macurina skulptura Disko šlemovi, koja je nastala posle posete vojnom otpadu na koloniji. Odbačeni šlemovi asocirali su ovog skulptora na nešto potpuno suprotno od pojma vojske – na disko kugle u noćnim klubovima. Ako je prva asocijacija na vojsku red, rad i disciplina, onda je disko sve suprotno. Tako pojam šlema kao militantan i pomalo zastrašujući, u kontekstu ovih radova postaje kreativan i pozitivan.

Statueta dvoglavog idola

.

Statueta dvoglavog idola pronađena je na Gomolavi, bogatom arheološkom nalazištu u selu Hrtkovcima u Sremu. Pripada neolitskom periodu, preciznije vinčanskoj kulturi, a njena starost se procenjuje na približno 7.000 godina.

Pronađena je tokom zaštitnih arheoloških iskopavanja koja su na ovom lokalitetu sprovođena gotovo dvadeset i pet godina. Istraživanja su počela 1953. i trajala do 1957. godine, a zatim su sa manjim prekidima nastavljena od 1965. sve do 1985. godine. Vinčanski period na ovom lokalitetu obuhvata vreme između 5.000 i 4.600 godina pre nove ere. U toku tih 400 godina ovde su živele brojne generacije, a naučnici su izdvojili dve faze naselja: stariju i mlađu. Kuće su bile planski podizane, sa pravilnim razmacima između njih i orijentisane tako da dobijaju najviše sunčeve svetlosti. Imale su pravougaonu osnovu, sa dve ili tri prostorije; bile su napravljene od oblica, upletenog pruća i lepa (zapečena smeša gline i slame) i imale su dvoslivne krovove. U njima su se nalazile peći za pripremanje hrane i za grejanje.

Crvenokosa boginja

.

Još od starijeg kamenog doba ljudi su izrađivali ljudske ili životinjske figure. Najveći broj tih figura predstavlja je žene, sa naglašenim ženskim atributima, što se povezuje sa kultom plodnosti. Za praistorijsko stanovništvo ove statuete verovatno su imale i izvesno magijsko značenje. 

Takozvana Crvenokosa boginja otkrivena je 1989. godine u selu Donja Branjevina, na severozapadu Vojvodine. Njen izgled simbolički ukazuje na plodnost i materinstvo kao važne fenomene u svesti tadašnjih ljudi. Crvenokosa boginja odražava vezu između plodnosti žene, zemlje i biljnog sveta. Prema drugom tumačenju, ona sadrži i simbole muške plodnosti, jer kada se pogleda sa zadnje strane, njena pojava poprima falusoidni oblik.

Jednobrazdni zaprežni voćarsko-vinogradarski plug Dalmatinac

.

Jedan od plugova iz zbirke Muzejskog kompleksa Kulpin, koji se po konstrukciji i načinu upravljanja i podešavanja rada – dubina i širina brazde, izdvaja od ostalih prikupljenih, jeste plug sa jednim točkom ili voćarsko-vinogradarski plug.

Proizeden je u Srbiji u fabrici poljoprivrednih mašina Proleter iz Leskovca, koja svoj početak vezuje za 1927. godinu kada je bila osnovana Livnica i radionica za izradu zaprežnih poljoprivrednih mašina. Od 1968, posluje u sastavu Leskovačke metalne industrije (kraće Lemind), koja, nažalost, više ne postoji. Inače, zaštitni znak fabrike Proleter je slon.   

Dozidnica sa vukom

.

Pod pojmom vunena dozidnica ili kako se još naziva u narodu, „duvarnik“ podrazumevamo tkaninu pravougaonog oblika, širine jedne „pole“, koja je tkana na uskom razboju, u domaćoj radinosti, klečanom tehnikom ili tehnikom „na dasku“. Tkana je sa kudeljnom niti kao osnovom i vunenom niti kao potkom. Vunene dozidnice su namenski tkane – prema dimenzijama kreveta u „prednjoj“ sobi, gde su štitile i ukrašavale zid. Prosečna dužina vunenih dozidnica iznosi oko 190 cm, a širina do 70 cm. Pomoću odgovarajućih petljica su kačene direktno na zid, a početkom 20. veka su stavljane u drveni ram, čime im je produžena ukrasna i zaštitna uloga.

Sapun

.

Sapun Pere, čisti, dezinfikuje, samo je jedna od brojnih reklamnih poruka koju je Novosadsko sapundžijsko društvo krajem 19. veka  slalo potencijalnim kupcima.  Poslednjih nedelja prepuruke lekara u borbi protiv korona virusa su stalne, pa njihovim proizođačima reklama gotovo nije potrebna.

Tradicija pravljenja sapuna u ovim krajevima veoma je duga, ali se ona uglavnom  ograničavala na kućnu radinost, a zatim zanatsku proizvodnju. Godine 1871. je osnovano „Prvo novosadsko sapundžijsko društvo“, koje je 1904. preraslo u fabriku. Od 1917. je radila kao Prva novosadska tvornica sapuna „Jakob Šicer i Sin“, a 1927. godine je usvojen naziv ALBUS tvornica sapuna D. D. Novi Sad. Vremenom je prozvodnja sapuna za pranje ruku i rublja rasla, a borbu za tržište u periodu između dva svetska rata najbolje možemo pratiti preko konkurentske borbe vodećih fabrika sapuna u Kraljevini Jugoslaviji: fabrike „Georg Šiht“  (danas „Saponia“) u Osijeku i fabrike „Albus“ u Novom Sadu. „Albus“ je imao  automobil sa razglasnim uređajem, kojim je reklamna ekipa obilazila celu zemlju emitujući muziku i deleći uzorke toaletnog sapuna. Automobil je bio obojen upadljivim bojama i ukrašen natpisima. Reklamni tekstovi fabrike često su bili u stihu koje su pisali profesionalni muzičari. Na reklamiranje proizvoda i na organizaciju njihove prodaje fabrike „Albus“ i  „Georg Šiht“ trošile su  ogromna sredstva.

Poslednji papudžija u Sremu

.

Papučarski zanat spada u stare obućarske zanate, karakterističan za gradske sredine u tradicionalnoj privredi Vojvodine. Iz istorijskih izvora  koji datiraju iz 18. veka, znamo da su papučari na ovim prostorima bili organizovani u zanatska udruženja – cehove. Cehovi ili esnafi su bili podeljeni na osnovu veroispovesti, pa su i papudžije bile okupljene u  katoličkim i pravoslavnim udruženjima. Papučarski zanat je u nekim vojvođanskim gradovima bio organizovan u zajedničke cehove sa drugim, srodnim zanatima kao što su čizmarski i opančarski. U Vojvodini, majstori papučarskog zanata su najčešće bili Srbi, doseljeni iz oblasti pod osmanlijskom vlašću.

Povezani članci